Konoba nije samo obala. U zaleđu, u kamenim selima i uz ceste prema planini, ista riječ znači gostionicu mesa, juha, pečenja i vina koje ne mora mirisati na luku.
Janjetina s ražnja ili iz peke ovdje je češći junak od brancina. Teletina, svježi sir, krumpir, blitva rjeđe uz more, jača sezonska povrća - meni prati stočarstvo i vrt, ne ribarnicu.
Očekivanja trebate premjestiti. Tražiti „ulov dana“ u mjestu bez mora nije romantika, nego nesporazum. Tražiti što je pečeno danas - jest.
Ambijent može biti jednostavniji, manje fotogeničan, više lokalni. To je prednost ako tražite stol, ne scenografiju. Parking kraj ceste i plastična stolica ponekad skrivaju bolju večer od kamenog luka na rivi.
Cijene često budu blaže nego u prvom redu uz more, ali ne uvijek. Kvaliteta mesa i pečenja i dalje košta. Jeftino i dobro ponekad se poklope; ne računajte na to kao pravilo.
Vino u zaleđu može biti grublje, iskrenije, manje „turistički uglađeno“. Probajte vrč. Ako ne leži, tražite alternativu bez srama.
Peka u zaleđu često znači meso. Hobotnica nije zabranjena, ali logistika je drugačija. Pitajte što kuća stvarno radi najbolje - i držite se toga.
Zaleđe podsjeća da je konoba prije svega kućni stol otvoren gostima, ne obalni brand. Tamo gdje nestane more, ostane smisao riječi.
